Čovek se uvek vraća tegobi koja ga progoni. Kud god da krene, o čemu god da misli, posle nekog vremena misli same skrenu ka onome što ga muči. Čak i kad nije svestan, ili misli da mu je sve potaman, kao da se um sam od sebe uhvati za nešto što ga tišti i onda polako  počne da glođe kao šupalj zub.  Kao nesvarena hrana koja tera na podrigivanje posle ručka, baš kada treba da se odmara i obamre od prijatnosti posle krofne i kafe, šta god da se dešava, uvek kad ovako dokoličim, na kraju me u mislima vrati u neke trenutke iz proprošlosti. Već znam napamet i koji su. To su moje omiljene teme.

  Prethodno moje misli vrludaju kao leptirova krila, kao skakavaci sakuću promene se i nestanu. Zašto? Zbog dosade, pretpostavljam. Ili ne. Životna oluja ume da podigne i zadnji talog sa dna duše. Kad emotivni kovitlac prođe  taj košmarni zbir zaboravljenih,  pa oživljenih slika lagano pada nazad na dno vidljiv kao sitna bela prašina na svetlosti sunca. Kad sunčevih zraka nema, sitne trunčice prestaju da padaju, ili nikad ne prestaju, samo što ih naše oko više ne registruje. Njih ima ili nema u zavisnosti od toga da li ih primećujemo. Ali, zar nije tako sa svime na ovom svetu? I zar zaborav ne znači upravo to da na jedan deo prošlosti više ne obraćamo pažnju? Dakle, prošlost ne postoji, odnosno postoji onakva kakvom je se setimo. Nekad je teško razlučiti da li smo nešto zaista tačno zapamtili  ili je sećanje samo izmenilo događaje. Svaka od trunčica prošlosti ima svoj emotivni naboj, svoju energiju. Mehanizam kojim se one osvetljavaju, izlaze iz tame i ulaze u naš fokus, a samim tim oživljavaju neki prošli tren i predaju njegovu energiju nije jasan, bar meni. Mi dalje energiju koju nose delimo na pozitivnu i negativnu. Nekad mi je ta prošlost izgledala daleka kao davna istorija sopstvenog života, ali kad pomislim na broj godina koji me deli: 10, 15, 20 ili 25 izgleda mi to vrlo vrlo skoro. Kako je to moguće? Odgovor glasi: moguće je jer je vreme srednjih godina zgusnuto događajima i promenama, za razliku od prvih deset, petnaest godina života. Sve što mi je otac pričao kada sam bio mali, o ratu, običajima u njegovoj predratnoj porodici, pa i onom što je bilo kasnije, izgledalo mi je kao daleka prošlost, obzirom da tada nisam mogao da procenim vremensku udaljenosti od na primer 15 godina, a kamoli 40, jer sve što je duže od mog života bilo mi je praistorija.


                            Pitam se tako nekad gde spada neki naš izraz? Da li je dovoljno dobar za objavljivanje. Da zaista, sve ovo dođe kao uvežbavanje, kretanje između realnog i nadrealnog. Treba zaroniti dublje u maštu, osloboditi se. Pogledaj Mišimu na primer, taj kritički odnos prema čoveku, to oštro oko koje portretiše nemilosrdno slabost ljudskog karaktera, toliko da izaziva gadljivost prema samom ljudskom bitisanju. Otpor prema ljudima, koji se uočava u opisima bolesti, bolnice, jada i bede, samo su tek delimično slike jednog opsesivnog patološkog junaka. Slike tako uverljive, kao da je pisac sam predstavio svoje poglede prema životu i čoveku. S druge strane, biti bolji, osećati se boljim od drugih, boljim od svih je veliko opterećenje. Pozivati na pobunu, biti ismejan od postrojenih oficira, izvršiti samoubistvo harakirijem pred taocima. Od dominacije do mazohizma. Čak i onda kad se realizuje kroz svoje delovanje, kroz akciju superiornost je samo fikcija. Ona podrazumeva dobrovoljnost, pomirljivost onog koji je nesvesno, nemoćno prihvata. Superiornost gladnih lavova u savani je samo utisak posmatrača. Za progonjene antilope lavovi su elementarna nepogoda.

                                                Nekad reči cure i popunjavaju stranice kao kišnica koja se sliva sa krovova preko oluka u betonski bazen, da bi kasnije služila za navodnjavanje zemlje u sušnim danima. Nekad ne, nedostaje jedna nit, koja vezuje celu priču.
                           Nedelja popodne, čitam Ulebeka –kombinacija književnosti i političke analize. Kad mi dosadi pređem na novinske portale. Novinski portal? Da li postoji tako nešto? Novine, znači štampana izdanja dnevnih listova. Novinski portal znači elektronsko, internet izdanje dnevnog lista. Da ih ne vidim u prolazu u radnjama i trafikama zaboravio bih i kako izgledaju, nekad omiljena štampana izdanja. Sa novinama pod miškom se nekad išlo na posao. Nije se smelo čitati na radnom mestu, ali na pauzi –da. Valjda otuda navika kod nekih da jedu i istovremeno čitaju novine. Čak omiljena, toliko da ne mogu da doručkuju dok ne otvare novine.
                                      Danas je sve drugačije. Ah, kako to poznato zvuči: iz pesme Buldožera ,,Žene“ iz osamdesetih godina. Ili je to možda neka druga pesma.
                                          Elem, smenjuju se naslovi, vesti; svuda vesti: iz zemlje i sveta, hronika, biz., zabava, iz nesvesti… Evo jednog naslova: ,,Kako je car Putin reagovao kad je pao poslužavnik“. Pitam se šta je tu vest? Ustvari, nije reagovao nikako, ni trepnuo. Visoko samopouzdanje! Da, to je poenta. Bilo bi normalno da se trgnuo, makar malo, da bilo bi ali… uostalom svi mi imamo takve trenutke, carske takoreći. Pitanje je samo kako se sa tim nosimo.


                               Pada mi na pamet otac, telefon, bolnica, žena na porođaju. Kao da se sve dešava nekom drugom. Ukočen, sve radim mehanički, pomalo otupelo. Bez energije, peti put, zovem da pitam, znam da je sin. Moj otac je sve vreme sa mnom, izgleda da se više raduje od mene. Neće da smeta, muva se po dvorištu i bašti, kosi travu, već požutelu, skuplja opale šljive. Kao da vreba, pojavljuje se na verandi čim sam spustio slušalicu. Opet ga tim mehaničkim glasom i držanjem kao da sam progutao metalu, obaveštavam da mi se rodio sin.
                                              Čovek koji je u ratnom vihoru ostao potpuno sam sa 15 godina, bez ikog svog: oca, majke, sestre i njenog sina, od sreće razgoračenih očiju i vilica, viče:
,,Čestitam! Šteta što nemaš košulju da je pocepam“, i prilazi da me zagrli.
-Imam majicu, mislim, ali se nadam da neće. To mi tada ne izgleda primereno. I da jeste, čini mi se, ne bih trepnuo. Ipak, sad mislim, da je trebalo da je pocepa možda bih se otrgnuo i probudio iz tog naizgled dermeža u koji sam odavno upao, da sve  radim ukočen i otupeo, sve u vezi moje porodice. I sve što se u njoj dešava u vezi sa mnom kao da se dešava nekome drugom. U kući sam prisutan samo jednim delom svog bića, svoga mozga, dok u onom drugom delu vlada izmaglica. Uprkos tome, postupam ispravno, odgovorno, barem tako mislim, ali to kao da nisam ja, već neko drugi, neki lik koga ja tumačim i povremeno vagam gde sam pogrešio više, a gde manje. Vremenom, kasnije kao da me uloga prevazilazi, sve teže je nosim. U početku povremeno, a kasnije sve više, ispadam iz nje.
                                             Mislio sam za sebe da sam moderan muškarac. Kad sam gurao kolica sa bebom, bio sam dečko koji obećava. U dubini duše mislio sam da je to samo moda. Za mene je to bila istovremeno i poza i vrhunac žrtve koju sam bio spreman da položim na oltar zajednice koja glasi: ,,i u dobru i u zlu“. Meni je samo bila lepa pomisao da sam ja odgovoran muškarac sa ženom i decom. Da sam ja taj koji se bori za svoje. Vrši pritisak na društvo da se napravi mesto za mladu porodicu, gradi karijeru. Nisam ni pomišljao da će podela uloga u kućnim poslovima postati tako drastična i tako precizna, što se desilo onda kada se moja supruga zaposlila. Odjednom je moj čin velikodušnosti shvaćen kao prvi korak. I da je do kraja to pitanje visilo nad mojom glavom, do zadnjeg trzaja i, konačno bracnog ropca: dokle si spreman da ideš? Dokle? Dokle? Koliko koraka još? Zato što ja nisam mogao da prihvatim svoje obaveze do kraja. Zato što sam shvatio da ne umem da se nosim sa zahtevima.
                                                                           Sudbinu žene koja radi dva posla: jedan pre podne za platu, a drugi popodne kod kuće, sam razumeo, ali nisam razu –     meo kao svoju odgovornost i da će moje slobodno vreme biti žrtva. Bilo je gotovo sa popodnevnom dremkom. Pomoć u kući shvatio sam kao gest dobre volje, kao nešto što ja ne moram, ali hoću. Nažalost, vreme me je preteklo, ili na sreću žena. Ispao sam iz svoje uloge potpuno.
                       Iza prvog oduševljenja brakom, počela je da se pojavljuje ta otupelost, u kojoj sam se razdvajao od svoje uloge i mehanički radeći, posmatrao samog sebe. Spolja se videla neka ukočenost u držanju, koja se još uvek mogla tumačiiti delimično kao samokontrola, delimično kao samouverenost. Međutim, moja superiornost je nestala u jednom trenu. Od glave porodice postao sam ravnopravni ali manje važni član.
                                       Kao i boravak u vojsci, kad sam se pitao da li je moguće  da mi tolike priče i iskustva bivših vojnika nimalo nisu pomogla da stvorim realnu sliku o onome što se zove vojni rok.. Slušao sam priče sa odsluženja vojnog roka sa istim nerazumevanjem, bez saosećanja. Nisam obraćao pažnju na upozorenje da je svima, barem u početku, bilo znatno teže nego što su mislili. Na kraju u trenucima očaja, koje sam izdržavao na straži, zaključio sam da je meni najteže. Da su se svi ti drugi nekako izvukli, a da sam ja i dalje tu i da ne znam kako ću do kraja.
                                       Brojanje dana do kraja vojnog roka je najbolji način da mlad čovek shvati način na koji vreme funkcioniše. Trpiš, i kad već misliš da više ne možeš izdržati, vreme otkuca, shvatiš već je prošlo. Izdržati ovde znači brojati, takmičiti se sa drugima koji imaju manje ili više do odsluženja. Pred onima kojima je više ostalo ti si ponosan. Učiš da uzivaš u zavidnim pogledima. Pred onima koji odlaze pre tebe, pretvaraš se da ti to ništa ne znači.
                                                              Brak je nešto drugo. On je dobrovoljan, između dobra i zla, dok nas smrt ne rastavi. Na njeno pitanje: ,,Kako znaš da ćemo živeti zajedno ceo život? “
Odgovorio sam:
,,Ne znam, ali i deset godina je dovoljno“, 
            Tako sam zakucao svoju sudbinu. I odlično procenio. Razveli smo se u jedanaestoj godini braka.