Osvanula su imena poznatih filozofa i pisaca na strani časopisa za filozofiju. Prema odabiru autora reklo bi se da je urednik moj srednjoškolski profesor filozofije.

Zahvaljujući njemu upoznao sam se sa Dostojevskim, Kamijem, Fromom… Hvala mu na tome.

U čitanom nedeljniku u svojoj kolumni jedan poznati umetnik se svojevremeno hvalio kako je sa 16 godina pročitao sve romane Dostojevskog.  Nekoliko dana pre ili posle toga i ja sam se u kancelariji kolegama hvalio da sam pročitao sve romane Dostojevskog sa 16 godina. Pomislio sam da se on pravi važan i da verovatno laže, ( kao opravdanje mogu  samo da navedem :  bio sam mlad). Ustvari nije pod sumnjom  bio on, veliki umetnik, već ja anonimni činovnik. Međutim, verovatno je i on grozničavo čitao dela, jedno za drugim, zaluđen galerijom pametnih, ludih i bolesnih junaka i negativaca. Koliko je bilo takvih srednjoškolaca? Verovatno ne mnogo. Ja nisam poznavao nijednog. Čak sam izbegavao da se hvalim jer bih osetio negativnu energiju u komentarima, često zajedljivost,  sagovornika. Štreberi nikad nisu bili popularni, šta ćete! Ali zašto sam bio ubeđen da laže? Mislio sam da to niko ne radi osim mene? Ne, čista paranoja. Možda je to zbog Dostojevskog, jer i njegovi likovi ma koliko ludi bili nose uvek u sebi neponovljivost, i neku posebnu mističnu posvećenost. Nisam razmišljao da su i drugi mogli biti zaluđeni knjigama Dostojevskog isto kao i ja -vrlo mladi, koliko god da ih je malo bilo. Možda je trebalo da se družim s njima, ali ih nisam poznavao.  Šalu na stranu, nije ovde sugestija, da se čitanjem Dostojevskog postaje paranoičan kao neki od njegovih likova zbog poistovećivanja, već upravo obrnuto -čitanje Dostojevskog je put ka razmevanju samog sebe, put ka dijalog sa samim sobom.

Ma koliko ga svstavali u realiste, njegovo za ono vreme prenaglašeno psihologiziranje  čini da je za umetnički svet dela ipak važniji unutrašnji svet junaka nego spoljni svet akcije i da dramatika krimi priče služi samo da nas intenzivnije veže, a zatim uvuče u ovaj drugi tajanstveni i egzaltirani svet grešnika otpadnika i mučenika. Jer kako se najbolje protiv zla boriti? Pa, tako što ga pre svega treba svaki put prepoznati. Zaroniti u svoju nutrinu sa pitanjem: a kako bih to ja ? -kad hoćemo da razumemo tuđe unutrašnje duševne motivacije. A kad hoćemo da razumemo sebe osluškivti druge i ogledati se u njihovoj unutrašnjosti i duševnosti. Svi ti dinamički odnosi likova, hronologije, dramatike, psihološke studije ličnosti traže razumevanje, dakle analizu, ali pre svega sledbenike. Domintni likovi su gorljivi zastupnici ideja, fanatici. Ono što ga i pored toga preporučuje za lektiru jeste izrazita moralna i hrišćanska svest i savest. Ti modeli su i danas prisutni u holivudskom filmu; na primer: kad počne da se toči alkohol biće nesreće, što je alkohol žešći to su scene nasilja, koflikata, zla upečatljivije.  Zato su mi najogavniji oni, da se poslužim izrazom nekog od njegovih junaka, koji su mu zamerali dekadeciju, u suštini iz  ideoloških razloga. Danas se ovaj pisac i inače smatra školskom autorom. Zbog jednog romana koji je, ako se ne varam, na spisku lektire. Grozničava galerija junaka ovih romana, koji uzbuđeni, u nekom produženom transu, kao rudari tragači za zlatom, govore i govore rečenice pune dubljeg smisla, prenela se na mene, kao i na duge inficirane, da tako kažem, potrebom da saznaju tu jednu, definitivnu i konačnu istinu o životu i svetu. A Dostojevski je majstor dramatičnosti; napetost raste kao i neizvesnost, zajedno uz nagoveštaj konačnog raspleta, i saznanja o sopstvenoj sudbini, a samim tim i opštoj. Strašni sud čeka sve i njegove junake i čitaoce, za sve što su činili ili propustili da čine.  Tako čitalac postaje piščev saradnik i svedok u razotkrivanju kriminalnih zapleta kojim obiluju dela. Hoću  da kažem da se istina otkriva u knjizi, ali i u životu i da nikome ne pripada ili pripada svima; da i drugi čitaoci tragaju za istinom, novim znanjem isto kao i mi; da su te, takozvane, životne istine poznate već odavno,  zapravo opšta mesta ljudske kulture i da ih svako pokolenje naknadno otkriva za sebe. Život je zato nepredvidiv, jer nas stalno motiviše priređujući nam nova iznenađenja.

Kako onda stvaraju književnici, filozofi? Odgovor je: forma i suština su nerazdvojni. Duh vremena znači da naraštaji generacijski bliski na sličan način razumeju zivot. Mudrosti, sarkazmi, ironični komentari, zapažanja o ljudima i njihovim iskustvima se danas uobličavaju na tviteru. Postoje i oni koji se žale da im kradu tvitove. Ima i toga, međutim, često su to upravo opšta mesta, životna iskustva, koja su dostupna svima. Pa kako onda znaju da su pokradeni?   Izbor reči, način na koji su uobličene misli i poruke -stil, da stil je tačan odgovor. Svi ovi mali pojedinačni stilovi, stvaraju veliki jedistveni stil epohe. Ili će biti obrnuto: da najveći stvaraju najviše, a ostali ih imitiraju. Šanse su možda pola-pola! Znamo da  je u filozofiji i umetnosti bilo bezbroj stilskih pravaca kroz vekove.U suštini svi oni su se, pored znanja i talenta stvarali usavršavanjem i uglavnom,  imitiranjem, da se ogradim. Kako je to već rečeno,  u nepresušnoj smeni generacija, između smrti i ponovnog rađanja,  život  na zemlji je kao more -mi smo ti, koji smo trenutno na vrhu tog savremenog talasa ljudskog iskustva i napretka i sami biramo svoje metafore. Dok nas ne zameni budući talas koji se već sprema.

Da se vratimo Dostojevskom. Za to ima više razloga. Osim na godišnjicu mature u školske klupe se vraćamo u mislima isto tako retko, možda još samo zbog neke divne stare neprežaljene ljubavi, a Dostojevski je svakako jedna od njih. Ljudi su skloniji zaboravu negoli pamćenju, to je dobro u neku ruku, ali vredi se podsetiti  prošlosti ako ni zbog čega drugog, da bi se tešili -bilo je i gorih vremena. A zaboravilo se koliko je taj stari pogled na svet bio sveprožimajući i sveprisutan. Iako zaodenut u formu nepristrasne analize, on je sve pojave, sve ljude, pa čak i stvari sveo na pozitivne i negativne u zavisnosti kako se odnose  prema revoluciji. Bez obzira da li se uopšte ikako i odnose. Da, pričamo o nekadašnjoj školi i njenim krivim shvatanjima. Korisno je setiti se toga zato da bismo danas izbegli slične pokušaje. Ako je to uopšte moguće. Jer izgleda da se istorija sve više poistovećuje sa važećom ideologijom. Teško je ljude lagati o onome što vide, zato je vrlo lako i moguće lagati o prošlosti, što je svakoko puno zahvalnije, a efekat ispiranja mozgova ne izostaje. I na kraju, menjanjem njegove prošlosti menja se život a sa njim i čovek sam. Kako je Dostojevski postao, žrtva nekadašnje ideologije lako je ustanoviti. Pošto je teško bilo takvog pisca proglasiti  potpuno za dekadenta, to se kao i u mnogim takvim slučajevima postupilo prema potrebi. Otuda su dva najvažnija zaključka ideološka. Prvi je pozitivan:  da  je pisac vesnik buduće revolucije, predvideo ju je pišući o buržoaskoj dekadenciji. A drugi je negativan, zbog hrišćansko  moralizatorskog pogleda na svet. Tako se tamo gde je ustvari najjači, u moralnosti i čestitosti, njega najviše napada i ocrnjuje. Čak se i lična prepiska, očigledno zavidnih kolega pisaca u kojima ga ogovaraju, čak spletkare koristi da bi se prikazao njegov moralni i ljudski sunovrt, a da se to nijednom otvoreno ne kaže.  Dostojevski je veliki pisac,  ali u duši  fanatik i uspeli ideolog svog vremena. Mnogi ga nisu voleli, a i sam je svojom isključivošću tome doprineo. Njegov um je kao i njegovo delo hermetički zatvoren, traži pre sledbenike, negoli analitičare i polemičare. On je ubeđenik bez preispitivanja. Jer on se preispituje sam u svom unutrašnjem svetu, drugi nemaju pristup tome. Ako li i pokušaju on ih vrlo brzo prekida i pokazuje gde im je mesto.

Ostao sam dužan da kažem još ponešto o  koristi  čitanja svih njegovih romana sa 16 godina. Pre svega lično zadovoljstvo. Da li sam nešto od toga mogao da iskoristim u životu? Teško, osim bogaćenja rečnika i odabira zanimanja, možda i ovog bloga. To je virtuelni svet. Veze između ovog i stvarnog sveta su tajanstvene, one postoje, ali su nemerljive, jer nemamo čime da ih merimo, nemamo instrumente, ni merne jedinice. Virtuelnom svetu se teži onda kada su pozicije u stvarnom svetu poljuljane, kao što mudri ratnici pre napada prave prvi korak u nazad, što neprijatelja zbunjuje, jer upućuje na povlačenje,  a u stvari  se hvata zalet. Ti svetovi jesu spojeni sudovi, ali odnos njihovih sadržaja je nepoznat, jer njihova veza nije sadržana u trodimenzonalnoj realnosti. Tačnije virtuelni svet nije trodimenzonalan, ali ga određuje svojim blizinom. Sva ljudska uverenja, istine, čak i prošlost i zamišljena budućnost su virtuelni sadržaji. Iz ideje se menja stvarnost, a ne obrnuto. Dostojevski je to radio bez straha, jer kaže se: ko nema straha za život – može postići sve. On je to pokazao svojim životom. A i činjenica da je pomilovan pred streljačkim vodom ukazuje da je možda imao iste ove uvide. Epitaf na njegovom grobu kazuje o veri u ljudsku nesebičnost i zahvalnost za sve što nam život daje.