Telefoni danas imaju još jednu novu namenu. Oni su pokretni foto albumi i fotoaparati. U njima su arhivirane sve naše uspomene sa letovanja, izleta, putovanja, avantura, proslava, izlazaka, rođendana, ispraćaja, dočeka, venčanja… u njima su slike zagljaja i poljubaca, koje ne sme svako da vidi. Slike dovoljne da nas ubede da zbog njih ostanemo i trpimo što trpeti više ne treba.
Te slike se retko gledaju, ima ih na hiljade. Povremeno se i brišu. Na primer: bivši prijatelji ili bivše ljubavi. Ne možemo drugačije da im se osvetimo, a mnogo nas i dalje bole.Desi se i da bismo ih obrisali ali nam zadrhti ruka…
Bilo mi je 39 godina, a sad evo već imam 44. Sa 39 na izmaku mladosti, još me je i vuklo i svrbuckalo – sve života – . Sad sa 44 već me peče ovo moje – za malo kasno -. Tih pet godina i pet letovanja sa bivšom su na slikama u telefonu. Ukupno skoro 1500 fotosa. Gledam ih tužan i srećan.
Srećan sam jer sam konačno slobodan, libero, free, frai.. Zbog svih onih momenata kada nam nije bilo lepo: kada sam ja bio srećan, a ona je bila žalosna -bespomoćno; kada sam ja hteo, a ona nije; kada mene nije mrzelo, a nju jeste. Kada bih ja kući, a ona bi dalje u provod do jutra. Kada nisam imao ideju; kada sam čekao da se smisli, kad sam se nervirao što kasni. Kad nije bila tu, ili je bila tu ali kao da nije. Kad me ostavljala pa se vraćala. Kad je mislila da sam mali, a ona velika.
A tužan sam kad gledam slike jer na njima vidim svojih pet godina života. Svojih, ne tuđih, koje više ne postoje, jer su iščezle. Ostale su samo slike i uspomene. Sve te, i mnoge duge godine sad su prošlost. Iako prošlost više ne živi mi je se rado sećamo, promišljamo, tumačimo; zauzimamo novi odnos; procenjujumo, kajemo i ponosimo; i opet bismo isto, i nikad više ne bismo tako…
A šta će nam to? Da bismo poduprli sebe u sadašnjosti? Ili da bismo se u njoj orjentisali jer smo inače -kao dete koje ne poznaje put kojim hoda -izgubljeni? Zato učimo, stalno i iznova -izlazimo na ispite, padamo i polažemo; stičemo iskustva i opet se sapletemo, grešimo. Nije dobro: ponovo! Popravi!
Ne služi prošlost samo našem iskustvu. Sećanja su i skladišta proživljene lepote i sreće. U njima su albumi sa letovanja prepuni svetla, letnjeg sunca, pravi mali nizovi fotona sreće. Zamrznuti pa oživeli trenuci lepote. Predeli na tim ličnim fotografijama su lepši nego u stvarosti. Neću da ih izbrišem. Neću, jer to je sada moja veza sa prošlošću. Sve što sam bio i doživeo za tih pet godina sada je samo 1GB memorije.
Uskladišteno je na telefonu i na mreži, i više nego što mogu da zapamtim o sebi. I lepše izgleda: čini me većim, lepšim, boljim. Onakvim kakav sam, u stvari oduvek hteo da budem na portretu starih majstora:
pušim tompus, viski
s ledom,
more se peni
osmehujem se
ženi.
A šta će ti prošlost? Izvini, ja ovako direkt. 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 2 people
Lepo pitanje, pretpostavljam da je retoričko. Gubljenje kontakta s prošlošću je vrsta amnezije. S druge strane, izbrsati nekog ili neke momente iz sećanja je stvar ličnog izbora ili nužde. Hvala što čitaš!
Свиђа ми сеСвиђа се 4 people
Može da bude retoričko a može da bude lično. Kako god se tebi sviđa. Ja mislim da je evociranje uspomena iz prošlosti gubljenja kontaka sa sadašnjošću. Samo prvo sećanje je autentično. Svako naredno je reciklaža. I to je sećanje na sećanje na sećanje… U suštini, opsena. Oživljavanje „mrtvaka“, grublje rečeno. Moj ugao gledanja. Hvala ti što si izneo svoje mišljenje.
Свиђа ми сеСвиђа се 3 people
Razumem o čemu pišeš. Jedino nisam razumeo koje je ,, pravo sećanje“, a šta je ,,reciklaža“?
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Prvo, ne pravo. Ako tako pročitaš onda mi ne ostaje da objašnjavam. Ili?
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Inače vraćanje u prošlost pomaže kod izbora motiva za priče,☺ kao što je ova, na primer.
Свиђа ми сеСвиђа се 2 people
Aha, izvinjavam se. Prvo sećanje?! Pa i to… možeš se vratiti u mislima bezbroj puta. Može se sanjati tako uverljivo da ti stvarnost izgleda kao reciklaža.
Свиђа ми сеСвиђа се 2 people
Онај врх би морао бити Атос?
Рецимо, усликан из Сартија?
ПС. Сећање је једини свеобухватни простор у нашем животу. Иако може почивати на фрагментима, оно обједињује сталожене утиске и ретко када нас превари.
Проблем је поетичка меморија, она уме да жацне, али, то је ваљда, онај блиц на фотоапарату или телефону.
Поздрав!
Свиђа ми сеСвиђа се 5 people
Što se slike tiče, odlično zapažanje. Jeste slikano severno od Sartija. Divno zapažanje! Sećanja bude Hvala što čitate.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Hetedoh da dodam: sećanja bude emocije.
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Sećanja bude emocije, bude i tugu. Ja nemam nijednu sliku sa čovekom koji je preminuo…ostale su na kompjuteru koji se pokvario, i više ništa nisam mogla da skinem sa njega. Žao mi je što je tako..Ali, možda je i bolje..ko zna…
Lepa ti je ova priča, generacijo- 72…
Свиђа ми сеСвиђа се 2 people
Hvala, i hvala što čitaš. Zato su se ranije pravili pravi foto albumi sa putovanja.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Sjajno napisano. Godine života strpane u nekoliko megabajta ili gigabajta memorije. Sjećanja kao sjećanja ne možeš izbrisati, čak i ako ih izbrišeš sa memorijskog stika, kartice ili čega već. Ostaju u glavi. I da, sjećanja evociraju emocije, ali isto tako do nas je da li ćemo dopustiti hoće li nas te emocije shrvati. Zavisi i od odnosa o kojem se priča, kakva su ta sjećanja. Ako pričamo o vezi, nemoguće je izbrisati 5, 10, 15 godina svog života s nekom osobom, ali šta je bilo, bilo je. Život ide dalje i živjeti u prošlosti nikada nije dobra ideja 🙂 To je moje mišljenje 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 3 people
Hvala, Hank! Precizno govoreći postoji samo sada, tren u kome čitam tvoj komentar -moj odnos prema komentaru je ovo što pišem. Ili šta god da radim, uvek je sad i ovde jedno, ono našta sam usredsređen. Mi nemamo moć za sveobuhvatan pristup svetu, već se uvek fokusiramo na određeno. Prošlost je jedan od tih odnosa koji imamo prema sopstvenom pamćenju pre svega.Divna je opaska da ne treba živeti u prošlosti. Ne treba biti opsednut bilo čim, pa ni prošlim.
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Matematicki gledano postoji samo proslost jer ovo sad koje postoji kod mene nije isto sad koje postoji kod tebe. Da bih dokazala da ovo moje sadpostoji ono mora putovati do tebe da bi bilo tvoje sad i automatski postaje moja proslost. Jer da bismo bili sigurni da postojimo neko nas mora doziveti. Nase postojanje ne bi uopste bilo bitno, ne bi ni postojalo ukoliko niko ne potvrdi da postojimo. To je ona prica o drvetu koje pada u praznoj sumi…
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Odlično zapažanje! – Živimo u matriksu – kaže Ilon Mask. A to je moguće samo ako se sve već desilo. O tome sam pisao na blogu – Da li je moguće putovati u prošlost? –
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Pa vidi mi smo sastavni deo necije proslosti, cim procitamo ili opazimo nesto, znaci da se to vec dogodilo pre nego sto je opazeno, tako da je moj odgovor da. Mi konstantno putujemo po necijoj proslosti. Ili po svojoj?! Ono sto dozivimo, zapravo je proslost jer mora proci neko vreme da bi nas um registrovao osecaj, desavanje, stvarnost. To je na neki nacin putovanje u proslost.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Ima Markes resenje! Masinu za zaboravljanje losih uspomena :-). Salim se, ne treba ziveti u secanju ali ga nije zdravo ni amputirati jer nesto iz proslosti treba i nauciti inace se stalno ponavlja a to je vec gadan trip! Sjajna prica!
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Маркес је управо рекао: „Није живот оно што се догодило, већ оно чега се човек сећа и како се тога сећа“.
Поздрав!
Свиђа ми сеСвиђа се 6 people
Da, bravo, eto još jednog dokaza.
Hvala, Stanimire.
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Hvala najlepše lucia! Baš to isto sam i hteo da kažem. S vodom ne treba prosuti i dete, tako je i sa prošlošću.
Свиђа ми сеСвиђа ми се
Ma ne slazem se uopste! Kamen, stena, more, nebo su oni koji se ne secaju i ne mogu da zive u proslosti, mi mozemo a necemo, bojimo se i bla bla bla…proslost nisu potrosene godine, u tom trenutku smo ziveli zbog njih, za njih, sa njima. Proslost je jedino sto nas cini svesnim bicima jer svaki trenutak postaje proslost, evo i ovaj je postao!
Izmedju ostalog, odlican tekst!
Свиђа ми сеСвиђа се 2 people
Prošlost nas određuje. Bez nje je čovek izgubljen kao dete u nepoznatom gradu ili brodolomnik bez sata i kompasa na uzburkanom moru. Da, tu si potpuno u pravu.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Znam da jesam i drago mi je zbog toga! 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Naravno da jesi. Postaje još jasnije ako se reč prošlost zameni sa -pamćenje. Interesantno bi bilo uočiti razliku!
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
To je poenta svega!
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Odličan naslov 🙂 A i tekst mi se sviđa…prošlost odn. momenti iz prošlosti nas oblikuju, baš kao i pikseli sliku, zar ne ? 🙂
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person
Hvala, najlepše! Na pitanje ste već i sami dali odgovor. Samo da dodam da sve što samo naučili zahvaljujemo prošlosti, po mom mišljenju.
Свиђа ми сеСвиђа се 1 person