Telefoni danas imaju još jednu novu namenu. Oni su pokretni  foto albumi i fotoaparati. U njima su arhivirane sve naše uspomene sa letovanja, izleta, putovanja, avantura, proslava, izlazaka, rođendana, ispraćaja, dočeka, venčanja… u njima su slike zagljaja i poljubaca, koje ne sme svako da vidi. Slike dovoljne da nas ubede da zbog njih ostanemo i trpimo što trpeti više ne treba.

Te slike se retko gledaju, ima ih na hiljade. Povremeno se i brišu. Na primer: bivši prijatelji ili bivše ljubavi.  Ne možemo drugačije da im se osvetimo, a mnogo nas i dalje bole.Desi se i da bismo ih obrisali ali nam zadrhti ruka…

Bilo mi je 39 godina, a sad evo već imam 44. Sa 39 na izmaku mladosti, još me je i vuklo i svrbuckalo  – sve života – . Sad sa 44 već me peče ovo moje  – za malo kasno -.  Tih pet godina i pet letovanja  sa bivšom su na slikama u telefonu. Ukupno skoro 1500 fotosa.  Gledam ih tužan  i srećan.

Srećan sam jer sam konačno slobodan, libero, free, frai..  Zbog svih onih momenata kada nam nije bilo lepo: kada sam ja bio srećan, a ona je bila žalosna -bespomoćno; kada sam ja hteo, a ona nije; kada mene nije mrzelo, a nju jeste. Kada bih ja kući, a ona  bi dalje u provod do jutra. Kada nisam imao ideju; kada sam čekao da se smisli, kad sam se nervirao što kasni. Kad nije bila tu, ili je bila tu ali kao da nije. Kad me ostavljala pa se vraćala. Kad je mislila da sam mali, a ona velika.

A tužan sam kad gledam slike jer na njima vidim svojih pet godina života. Svojih, ne tuđih, koje više ne postoje, jer su iščezle. Ostale su samo slike i uspomene. Sve te, i mnoge duge godine sad su prošlost. Iako prošlost više ne živi mi je se rado sećamo,  promišljamo,  tumačimo; zauzimamo novi odnos; procenjujumo, kajemo i ponosimo; i opet bismo isto, i nikad više ne bismo tako…

A šta će nam to?  Da bismo poduprli sebe u sadašnjosti? Ili da bismo se u njoj orjentisali jer smo inače -kao dete koje ne poznaje put kojim hoda -izgubljeni? Zato učimo, stalno i iznova -izlazimo na ispite, padamo i polažemo; stičemo iskustva i opet se sapletemo, grešimo. Nije dobro: ponovo! Popravi!
Ne služi prošlost samo  našem iskustvu. Sećanja su i skladišta proživljene lepote i sreće. U njima su albumi sa letovanja prepuni svetla, letnjeg sunca, pravi mali nizovi fotona sreće. Zamrznuti pa oživeli trenuci lepote. Predeli   na  tim ličnim fotografijama su lepši nego u stvarosti. Neću da ih izbrišem. Neću, jer to je sada moja veza sa prošlošću. Sve što sam bio i doživeo za tih pet godina sada je samo 1GB memorije.
Uskladišteno je na telefonu i na mreži, i više nego što mogu da zapamtim o sebi.  I lepše izgleda: čini me većim, lepšim, boljim. Onakvim kakav sam, u stvari oduvek hteo da budem na portretu starih majstora:

pušim tompus, viski

s ledom,

more se peni

osmehujem se

ženi.